Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Bjelovarsko-bilogorske županije

Narodna nošnja Bilogore

Ženska nošnja se sastoji od tri osnovna dijela: oplećka, rubaca i fertuna.

Ispod njih se oblači podoplečak i dvije do tri podrubače. Oplećak se vezao ispod vrata crvenom vrpcom.

Rubača seže do gležnja. Oblačila se preko oplećka i vrpcom omatala i vezala oko pojasa.

Preko rubače se polagao fertun iste duljine kao i rubače i lijepa vezao otraga u mašlin.

Kao gornja odjeća oblači se svileni prsluk - lajbec - zobunac, koji se vezao sprijeda. Imao je dekoratirvnu i magijsku namjenu čuvanja od zlih pogleda i uroka.

Zimi se oblači kožunac i duga ili kratka surina. Kožunac je izrađen od janjeće kože, domaće učimbe i izvedbe. To je prsluk bez rukava zatvoren do vrata, koji se sprijeda kopča kožnim gumbima i petljicama. Seže do kukova, a sprijeda i straga je produžen kružnim zaobljenjem. Izrađivao se od bijelog i tamnog runa, a bio je bez ukrasa, jer se nosio kao radna odjeća. Surina je dugi ili kratki kaput od darovca - valjanog ili stupanog sukna, izrađen u obliku kabanice. Ukrašavao se crvenim, žutim ili crnim gajtanima, a zakopčavao kožnim gumbima i petljicama.

Kepenak - kabanica vojničkoga kroja, izrađena od tamno modroga ili crnoga tvorničkoga sukna. Iznošena se mogla kupiti na sajmovima movima, a šivali su ih majstori krojači i spretnije seoske švelje - šnajderice. Kepenak se nosio u devetnaestome stoljeću, a ponegdje se zadržao i do II. svjetskog rata. Nosile su ga žene i muškarci.

Debeli i vuneni i sukneni rubci su se nosili složeni u trokut ili pravokutnik, zabačeni preko ramena. Ukrašavani su debljim sukanim resama. Kupovali su se na sajmovima.

Na noge se obuvaju čarape ili omataju obojci, a zatim se obuvaju opanci.

Glavu prekriva kapca - poculica i peča - marama.

Djevojke se u svakodnevnoj nošnji ne razlikuju od mladih udatih žena. Djevojčice i mlade djevojke ne nose lajbec - prsluk, i imaju otkrivenu glavu.

I muška nošnja Bilogore ima sve odlike panonskoga ruha. Sastoji se od: gaća, rubače i lajbeca - zobunca, a dodaje se i fertun, šešir i šubara.

Gaće imaju nogavice od jedne i pol, dvije ili tri pole, prema tome da li su šivane za radnu ili svečanu namjenu. Donji dio nogavica završava s resama - frandama, napravljenim izvlačenjem niti potke.

Fertun je šivan od jedne pole platna, koja se sa svake strane nabere u dva nabora. Ukrašen je crvenom utkanom partom preborom na šibe ili tkanjem na feler. Ukrasi su se izrađivali prema predlošcima za ručnike, jastučnice i vilane, ali u skromnijoj i jednostavnijoj varijanti.

Zimi se oblači: kožun, kožunac, zobunac, kepenak i čova.

Kožun je krzneni kaput od janjeće kože, bijeloga ili tamnoga runa. Sezao je do pola bedara. Runo je na unutrašnjoj strani, a izvana kožni dio, koji je učimbom dobio žutu boju. Kožun se ukrašavao crvenim vrpcama, cvjetićima obametnutim vrpcama, bobicama i gumbima od kože. Uz to se umeću i stakalca. Vrpce su se ovijale oko cvjetića ili činile ornamentalne ukrase oko donjih rubova i rukava. Na leđima je bio veći centralni ukras. Kožun je zatvoren do vrata. Oko vrata je također ukrašen kožnim ukrasima. Kopča se sprijeda kožnim petljama i gumbima. Izrađivao se i kožun bez rukava. Kupovao se na sajmovima od majstora krznara.

Kožunac je kožni prsluk, koji je po izgledu, izradi i namjeni istovjetan sa ženskim kožuncem.

Zimi se nosio i zobunac - prsluk izrađen od čvršćeg domaćeg ili tvorničkog sukna, a po kroju je istovjetan s onim koji je izrađivan od tanjeg sukna.

Kepenak su nosili i muškarci i žene, a to je često bio isti odjevni predmet.

Čova je duga kabanica od darovca - valjanog ili stupanog sukna. Sezala je do zemlje, a ukrašavala se žutim, crvenim ili crnim gajtanima. Zakopčavala se kožnim gumbima i petljama.

Kožni i sukneni dijelovi nošnje nestaju iz upotrebe početkom XX. stoljeća pa se izvorni primjeri na terenu više ne mogu naći. Oni žive još samo u sjećanjima kazivača.

U vrijeme razvijenih obiteljskih zadruga, do polovice XIX. stoljeća, seljaci su sami izrađivali kožnu obuću - opanke. Uz njih se polako javljaju, a pritom i prevladavaju obrtnički proizvodi majstora opančara, postolara i čizmara.

Postupnim prestankom intenzivne tkalačke proizvodnje, prestaje i izrada nošnje u seoskim domaćinstvima, a postojeće primjerke oblače samo starije dobne strukture stanovništva, još samo u svečanim prigodama ili za ukop. U novije vrijeme se oblači nošnja za smotre folklora i druge javne nastupe na proslavama i manifestacijama.

Muška i ženska nošnja Bilogore nosila se kao svakodnevna odjeća uglavnom do I. svjetskog rata, kada se počinje naglo napuštati i zamjenjivati novim tvorničkim proizvodima.

Fotografije i opisi iz knjige "Narodna nošnja Bilogore - Veliko Trojstvo", Gordana Matunci

Ispis stranice